Bagrem (lat.Robinia pseudoacacia)

                  Bagrem potječe iz jugoistočnog dijela SAD-a, ali se proširio na Sjevernu Ameriku, Europu i Aziju. U nekim područjima se smatra invazijskom vrstom. U Europu je prenesen 1601. godine. U privatnim šumama kontinentalne Hrvatske je jedna od najraširenijih vrsta drveća. Voli pjeskovita tla. Šumari ga koriste u zasadima za zaštitu od erozija. Raste u visinu do 25 m, a u debljinu do 90 cm. Kora je starijeg debla uzdužno izbrazdana. Izbojci su bridasti i goli. Palistići se pretvaraju u jake bodlje, oko 2 cm duge, uglavnom ravne, na bazi proširene i drvenaste. One su na svakoj strani pupa po jedna. List se sastoji od 9 do 25 eliptičnih, slabije dlakavih 3-5 cm dugih listića. Cvjetovi su bijeli i mirisavi, u grozdovima dugim 20 cm. Cvjeta u svibnju, poslije listanja. Mahuna je do 10 cm duga i gola, ima 4 do 10 sjemenki. Supke su ovalne. Optimalna zrelost se postiže oko 30 godine života. Drvo je žuto-smeđe boje i tvrdo, odlično je za ogrijev, gori polako, s jedva vidljivim dimom i postiže visoke temperature gorenja. Drvo je odlično i za izradu različitih predmeta. Time se u mladosti bavio i Abraham Lincoln. Zbog flavonoida, bagremovo drvo može preživjeti i 100 godina pod zemljom.  Jakih i obilnih bagremovih paša za pčele nalazimo gotovo u svim kopnenim krajevima Hrvatske u kojima je nekad sađen ili se proširio prirodnim putem kao vrlo prilagodljiva biljka. Svi dijelovi bagrema su otrovni, osim cvjetova. Kora je posebno otrovna. Posebno je otrovan za konje. Ako konj pojede dijelove bagrema, nakon sat vremena, javljaju se simptomi proljeva, slabosti, srčane aritmije, abdomenalni bolovi i depresija.

Prosječni godišnji prinos nektara i meda bagremovih šuma u Mađarskoj

Od ukupne količine nektara u bagremu — prema procjeni Halmagyi – Keresztesia (1975) — pčele prikupe oko jednu petinu.

Izvor: ŠUMARSKI LIST 7-8/1988